Na fotografiji dvojica hrabrih Krupljana koji su deset dana prevozila borce ,municiju, ranjenike sa lijeve na desnu obalu rijeke Une gdje je uspostavljen mostobran.

Danas zelena, mirna i lijepa Una sa nekoliko lađa. Raspitao sam se i za ove ljude sa fotografije i doznao da je jedan (sa kapom) Osman Terzić danas teško bolestan i živi kod džamije na Govedarnici.

Sigismund Tomašević, poznat i kao Ishak-beg Kraljević, sin je bosanskog kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Njegova sudbina obavijena je velom misterije: nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, zarobljen je i odveden u Istanbul, gdje je prešao na islam i postao osmanski državnik. Od tada ga historija pamti kao Ishak-bega, a njegova priča ulazi u legendu, jer ostaje nejasno šta se dogodilo s njegovim mogućim potomcima.

Na pitanje o tome postoje li danas živi potomci Sigismunda Tomaševića, nema konačnog odgovora. Prema dostupnim historijskim zapisima, nema pouzdanih podataka o njegovoj djeci. Neki izvori govore da je imao više žena, ali ne spominju djecu. Iako su se historičari bavili istraživanjem ove teme, dostupni podaci ostaju fragmentirani i bez konkretnih dokaza.

No, priča nije završena. U 2019. godini, italijanski list objavio je intervju s jednim franjevcem iz Rima, koji je spomenuo vjenčanje muškarca turskog porijekla – navodnog potomka kraljice Katarine, majke Sigismunda. Taj muškarac je tvrdio da je direktni potomak bosanske kraljevske porodice, ali njegov identitet ostao je anoniman, i njegove tvrdnje nisu potvrđene.

Ove spekulacije ostavljaju nas s pitanjem: postoji li danas mogućnost da krv bosanskog kraljevića i dalje teče? Iako nema čvrstih dokaza, možda će nova istraživanja rodoslovlja ili čak genetske analize jednoga dana baciti svjetlo na ovu misteriju.

Što vi mislite? Da li je moguće da potomci bosanske kraljevske loze i dalje žive negdje u svijetu, ili je ovo samo legenda koja nas fascinira, ali ostaje bez potvrde?

Izvor: Muzej Albertina Beč.

Iz arhive Tuzlanskog kantona.

505. viteška bužimska brigada Rahmetli Muharem Šahinović- Hari, Agan Elkasović i Semo Čaušević.

Srbi koji su zauzeli kuću otišli su nakon što je grad ponovo ujedinjen pod bosanskom vladom predvođenom Muslimanima, uzevši porodični namještaj i ostale stvari iz kuće, ostavljajući samo fotografiju.

Ron Haviv / VII

Pored objekta za besplatnu prehranu izgladnjele djece Sarajeva kojeg je otvorio američki Crveni krst. Posredstvom američke vlade otvoreno je više ovakvih objekata širom Bosne i Hercegovine, kao posljedica teškog pustošenja zemlje nakon Prvog svjetskog rata.

Opis: ,,Bosnian Sephardic Jews, photo by Josef Braunbeck".

Evo kakav je zločinac predavao historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Izvor: Ivo Komšić, Preživljena zemlja : tko je, kada i gdje dijelio BiH

Dvadeset dvije godina prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu Sarajlija Fikret Ferhatović se sa porodicom preselio u Njemačku, tačnije u grad Hajbron. Tamo je stekao nove prijatelje i bogatstvo. Međutim, početkom agresije na BiH vraća se domovinu i postaje pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, tačnije borac – dobrovoljac protivoklopne jedinice “Britve” koja je bila u sastavu 4. motorizovane brigade Prvog korpusa ARBiH. Dakle, Ferhatović je došao u Sarajevo da se bori za Bosnu, kada su mnogi bježali u Njemaču i ostale zemlje zapadne Evrope. Vratio se i pored činjenice da nije bio mlad – u trenutku povratka imao je 47 godina.

Prije nego se vratio radio je 22 godine u njemačkom autoindustrijskom gigantu “Audi”. Kada je napusti sve što je u Njemačkoj stekao, mnogi su mu govorili da ide u “pogrešnom smijeru”. “Shvatio sam da je u posljednjih sto godina za nas, Bošnjake, prvi put došlo vrijeme, ili bolje da kažem – ukazala nam se šansa da se borimo za svoju državu. Ja nisam htio da tu historijsku šansu propustim, da gledam na televiziji u Njemačkoj šta se događa u Bosni, nego sam došao da se – borim! I, eto, za ove dvije i po godine borbe ja sada mogu podignutog čela da kažem, kao Bošnjak: ‘Stani bolan, ja sam Fikret Ferhatović, Bošnjak!’, a prije smo se stidjeli toga”.

Jedan od primarnih razloga koji je ubrzao njegov dolazak u BiH, da je brani, bile su izbjeglice kao i dešavanja u Zvorniku i Bijeljini. Kada su se izbjeglice smjestile, Fikret je natovario kamion medicinske opreme i krenuo za Sarajevo. U Hajbronu je ostavio suprugu Mulu, te kćerke Alisu i Anisu. Iako su mu sve tri govorile da on kao pojedinac ne može pomoći Bosni, uvijek je odgovarao: “Mogu i hoću”.

Kako u aprilu 1992. godine nije mogao ući u Sarajevo, priključio se borcima na Bjelašnici. Prvih dana rata borio se u jedinici “Čedini vukovi”, kojom je komandovao Čedomir Domuz, a prva bitka u kojoj je učestvovao bila je na Žunovici. “Tada smo izvlačili granate, a posebno ‘zolje”. Nakon toga, jedno vrijeme se borio u Prvoj splitskoj dobrovoljačkoj jedinici kojom je komandovao Nusret Ibrahimović. Navodi da je sa 120 dobrovoljaca, Bošnjaka, iz Splita krenuo za Bosnu dr. Sadik Rakanović, a najviše ih je stiglo na Bjelašnicu. U julu 1992. godine Fikret se javio svom imenjaku Fikretu Prevljaku, komandantu 4. motorizovane viteške brigade, da postane dio te brigade, što je i učinjeno. Nakon toga uzima učešće u poznatoj bici za “Famos”, kada su uništena dva transportera a zarobljen jedan tenk. Krajem 1992. godine učestvuje i u pokušaju deblokade grada, a njegova jedinica je dobila zadatak da napada Kotorac. “Bio sam uvjeren da ćemo tada deblokirati Sarajevo. Ni sada mi nije jasno zašto nismo uspjeli. Bojim se da se radilo o izdaji”. Najviše je ipak ratovao od Krupačkih stijena do Trnova. “Tamo je uvijek džehenem i ne znam kad je bilo najgore. I sada je, čini mi se, tamo gdje naša brigada ratuje najteže”, govorio je Fikret.

Jedne prilike dok se nalazio u blizini Trnova, gdje je njegova jedinica vodila teške borbe, zarobljena je grupu pripadnika Vojske Republike Srpske, baš u momentu kada su prema Bjelašnici i Igmanu bježale kolone izbjeglica iz Foče. “Ti zarobljenici su izgledali zaista jadno i što me najviše iznenadilo, bili su prljavi. Baš prljavi! Mi smo tada pozvali mlade, za borbu sposobne ljude, koji su također bježali iz Foče i pokazali im srpske vojnike. ‘Zar se zaista plašite ovih jadnika’, rekao sam i pozvao ih da nam se pridruže. Tada nam se pridružio veliki broj Fočaka”. Fikret je u toku agresije izgubio sedam članova porodice, pa i brata Hikmeta koji je poginuo 20. jula 1992. godine tokom Bitke za Aerodromsko naselje. Bio je dva puta ranjen ali se svaki put poslije liječenja vraćao u borbu.

U toku rata se nekoliko puta vraćao u Njemačku kako bi sakupio medicinsku opremu – lijekove, vozila i hranu za pripadnike 4. motorizovane brigade ali i ostale jedinice ARBiH, te bi se ponovo vraćao u BiH da je brani. Svaki put kada bi se vratio u njemačku susretao bi bjegunce koji su zloupotrijebili učešće u ARBiH kako bi se domogli izbjeglištva. “Svi nalaze neke razloge što su otišli i svi lažu. Ja ih, zaista, ne mogu da shvatim, a vidim ni oni mene”. Tokom svoje dopreme medicinske opreme često je imao problema u doturu, čak i tamo gdje je nije trebalo biti. Bio je nezadovoljan radom bosanskohercegovačkih diplomatsko – konzularnih predstavnika u Njemačkoj. Tokom svog boravka, kako tvrdi, upoznao je samo jednog čovjeka koji je uvijek bio voljan pomoći – Asima Dautbašića. “U tim konzulatima se nakupilo mnogo žena, pobjegulja, koje niti znaju jezike, a niti raditi svoj posao. A Njemačka puna djece naših radnika, školovane djece, koji znaju jezike, a vole Bosnu više od onih pobjegulja. Sve bih ovo volio reći predsjedniku Izetbegoviću, ali ne znam ima li ga smisla time sada opterećivati”.

Ipak, jedino što mu je zaista nedostajalo u Njemačkoj je sportsko pilotiranje, koje je bilo njegova velika ljubav i kojim se bavio tokom života u Njemačkoj. Bez obzira, nije gubio nadu da će se jednog dana spustiti jedrilicom na sarajevski aerodrom, “baš kao što nikada ne gubi nadu da ćemo dobiti rat”, volio je reći Ferhatović.

Prva kafana za koju znamo u Bosni postojala je u Sarajevu 1592. godine. Banja Luci pripada drugo mjesto po starini koje je imalo svoju kafanu. Iz jedne zakladnice napisane 21. maja 1617. godine, znamo za prvog kafedžiju imenom Husein, koji se potpisao na zakladnici kao svjedok. Prema tome, Sarajevo i Banja Luka su imali kafanu prije Pariza (1671) i Beča (1683). Sam čin prženje kahve je u Osmanskom carstvu bio državni monopol, tako da ni kahvedžije a ni privatnici nisu smjeli pržiti kahvu. Prženje kahve obavljalo se u državnim pržionicama zvanim tahmis. Prihode tahmisa država je izdavala u zakup. Poznato je da je 1866. godine izdan banjalučki tahmis u visini od 6 500 groša za godinu dana. Najveću potrošnju kahve u Bosanskom ejaletu imalo je Sarajevo, Bijeljina i Banja Luka. Obzirom da je u navedenim mjestima propisana količina kahve uvijek bila ispijena pije kraja godine, kao surogat kahvi, koristio se nohut ili leblebija, koja se pržila i mljela.